Donosimo tekst planinara Dubravka Biška o njegovim dojmovima s izleta u nepoznato 18. listopada 2009.
Nedjelja, 18. listopada 2009. godine. Budim se u praskozorje, jer u 6.30 krećemo na još jedan, već tradicionalni izlet u nepoznato. Lani je naš izlet u nepoznato završio u Kutjevu. Dobro pamtim tu akciju, barem njezin prvi dio. Drugi dio koji se odigravao na Trgu graševine pamtim nešto slabije… Taj izlet u Kutjevo vodio je Đuro. Vodi i ovaj. To u samom početku već sluti na… nepoznato.
Kasnim, planirano vrijeme polaska već je prošlo. Nije mi to običaj, ali… bit će da starim. Poprilično uspuhan i oznojen uskačem u bus koji je pun kao riblja konzerva. Ima nas 50, cijela ekspedicija. Krećemo. Još pravo nisam niti otpio prve gutljaje stabilizatora rada srca (hvala Mirku), kad počinje igra „kuda se ide“. E, tu su se javile raznorazne ideje. Rano se krenulo, cijena puta je relativno visoka, početni smjer je prema zapadu, sve prilično zbunjujuće. Igra uskoro završava i riječ nepoznato gubi predmetak. Mira je jedina pogodila i zasluženo dobila simboličnu nagradu. Naš cilj je Zabok. Bit ćemo gosti PD „Zagorske steze“ iz Zaboka.
Putujemo dalje i nakon kratkog zadržavanja u motelu „Plitvice“ zbog aklimatizacije, naravno, eto nas u Zaboku. Dobivamo pola sata vremena za razgledanje mjesta i drugu fazu aklimatizacije, nakon čega nastavljamo dalje prema Krapinskim Toplicama odakle će biti polazište pohoda. U Zaboku nam se pridružuje desetak planinara iz „Zagorskih steza“. Lokalnom cestom brzo stižemo u Krapinske Toplice. Tu nas dočekuje još nekoliko „domaćih“.
Krećemo sa 155 metara nadmorske visine na hodnjicu koja bi trebala trajati oko 3,5 sata. Vrijeme nas relativno dobro služi, poluoblačno je, a pokoja kap koju povremeno osjetimo ne može se zvati kišom. Strmom stazom dižemo se iznad Krapinskih Toplica. Pruža se lijep pogled na mjesto i kompleks toplica koji je već neko vrijeme u fazi renoviranja (čitaj: ne radi). Uskoro dolazimo do Svete Magdalene gdje je i posljednje počivalište Jakoba Badla, utemeljitelja lječilišta u Krapinskim Toplicama.
Staza nas dalje vodi kroz vinograde (zar?), ima prekrasno uređenih „klijeti“ u lovačkom stilu od cca 200-300 kvadrata, ali ima i pravih, starinskih klijetica koje je još napravil nečiji japek. Dolazimo do jednog zaseoka gdje nam ljubazni domaćini nude mošt (nije vino – Martinje još nije prošlo!).
Uskoro dolazimo i do crkve Majke Božje u Klupcima (nalazi se na nadmorskoj visini od 271 metar) gdje je odmor i, naravno, „okrijepa“. Vrijeme se popravlja, razvedrilo se i otvara se vidik na Strahinjčicu, Ivanščicu i Medvednicu. Ekipa iz „Zagorskih steza“ strpljivo odgovara na naša pitanja tipa „a što se vidi ovdje, a što se vidi tamo…“ Razgledavamo unutrašnjost crkvice. Nedavno je obnovljena i sve je lijepo i uredno.
Zadržali bismo se na Klupcima još, ali domaćini nas pokreću dalje. Nastavljamo prema njihovom domu na Picelju. Tu nas čeka ručak. Ne znam što me se više dojmilo na Picelju: prekrasni vidici, odličan grah sa špekom (naravno „light“), brojni pehari vina koji su prešli preko naših stolova ili sam dom koji još nije u potpunosti završen. Kao osnova za izgradnju doma poslužila im je stara drvena kuća koju su kupili u Posavini, rastavili je, preselili na Picelj i ponovo sastavili na ranije pripremljenom temelju. Imat će i podrum, naravno. U stvari, na Picelju je cijeli planinarski grunt, poseban i jedinstveni planinarski projekt…
I tako, sve malo po malo, obuze me štimung, listopadsko sunce i oštar zrak zagorskih brega. Odnekuda mi se u glavi javiše i slike iz Kutjeva. Oh, zar opet? Stvar spašava zviždaljka našeg vođe. Zazviždao je pokret, idemo dalje. Za nešto više od sat vremena spustili smo se s Picelja u Zabok. Kratko zadržavanje i u autobusu smo.
Dalji tijek akcije najtočnije bi vam opisao vozač busa. Bilo kako bilo, bez većih gubitaka u ljudstvu i tehnici stigosmo u Bjelovar. I to je to – do sljedećeg „nepoznatog“.
