Četvoro bilogorskih planinara provelo je uskrsni produženi vikend planinareći na Orjenu i Rujnici.
Želja za posjetom Orjenu tinjala je u nama od 26.prosinca 2011. godine i uspona na Sniježnicu kad smo s Ilijinog vrha bili očarani pogledom prema Orjenu. Produženi uskrsni vikend bio je idealna prilika da ostvarimo svoju želju i posjetimo ovu prekrasnu planinu. Orjen je sastavni dio dinarskog sistema pružanja po prostoru najveći planinarski masiv na Jadranu, a smijestio se na tromeđi Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine na površini 400 kvadratnih kilometara.
Okosnicu masiva čini grupa vrhova koji se nalaze u centralnom dijelu koji pripada Crnoj Gori.Najviši vrh Orjena,Zubački kabao (1893 m),ujedno je i najviši vrh primorskih dinarida.
Na uspon smo krenuli iz mjesta Vrbanj dignuvši se autom dokle nam je dozvolio snijeg. Domaći ljudi rekli su nam da je visina snijega u planini 2-3 metra što im ispočetka baš i nismo vjerovali. Savjetovali su nam da se držimo stare austrougarske makadamske ceste koja vodi na Orjensko sedlo gdje ima planinarski dom. U početku to nije bilo problem za pratiti ali već nakon jedan sat, kad je visina snijega bila bliže dva metra, nismo bili sigurni dali pratimo cestu.
Naša sreća bila je što je snijeg bio dovoljno tvrd da ne propada više od 5-10 centimetara, a da ne trebaju dereze.
Nakon tri sata hoda došli smo na mali prijevoj, gps je pokazivao 1448 m, gdje je bilo prilično vjetrovito pa smo potražili zaklon u prvoj uvali gdje veći dio ekipe nije bio za to da idemo dalje.Meni je pogled stalno bježao na sniježnu padinu obraslu crnim borom iznad koje se izdizao prekrasni bijeli vršak. Pao je dogovor da me ekipa čeka u zavjetrini odakle me može vidjeti dok penjem, a i voki-tokijem ćemo biti u vezi tako da ja odem vidjeti kako izgleda odozgo.
Popeo sam se grebenom na 1639 m,manji od dva vrha Golišavca koji je visok 1722 metra, i nisam vidio dalje od 30 m jer se u međuvremenu navukla magla.
Za sat vremena opet sam bio s ekipom i počeli smo se spuštati nazad ali sad smo odabrali planinarske oznake kojima smo za dva sata stigli do auta pa odmah put Herceg Novog na čavaše i “nikšićko”.Uskrs smo proveli u Dubrovniku na misi u crkvi svetog Vlahe, odmoru i laganoj šetnji. U ponedeljak smo rano ujutro krenuli prema Metkoviću i selu Desne odakle smo krenuli sa 68 m n.v. na uspon na Rujnicu.
Staza kreće od stare škole isprva kroz maslinike sat vremena do sedla Prolog i kapelice Vigura (331 m). Dalje još sat vremena lagano sjevernom padinom i još sat kroz kameniti dio grebenom na vrh Babina gomila (732 m) .
Pogledi odozgo bili su impozantni na sve strane, a posebno na dolinu Neretve i masiv Biokova te planine u Hercegovini.
Za silazak smo se odlučili istim putem jer smo već bili pomalo umorni a još nas je čekala duga vožnja do Bjelovara. Nama ništa nije smetalo jer smo bili ispunjeni prekrasno provedenim vikendom u druženju i planinarenju, malo kod susjeda malo kod kuće, što od srca preporučujemo svim ljubiteljima planina.
Tekst i fotografije : Željko Vinković
