S ovogodišnjim trinaestim izletom u deset godina zaokružujemo sliku cijelog Velebita. Da zatvorimo cijeli krug ostaje nam posjetiti Debeli kuk, Stapinu i Kamenu galeriju.
Velebit je uvijek u mom srcu imao posebno mjesto kao planinaru i kao vodiču. Jasno da je prvi društveni izlet koji sam vodio bio Velebit, a već je deseta godišnjica. Pokušavam složiti fragmente iz te 2006. godine…….. svojih vodičkih početaka. Prelistavam sličice 17-toro planinara koji su imali hrabrosti da ih povedem na Visočicu, Metlu, Ljubičko brdo, Laktin vrh i Lisac. Sjećanja mi olakšavaju zapisi i brojne fotografije. S ovogodišnjim trinaestim izletom u deset godina zaokružujemo sliku cijelog Velebita.
I ovaj put prijavila se Dora, moja velebitska veteranka. Bez nje mi je teško zamisliti polazak. Da zatvorimo cijeli krug ostaje nam posjetiti Debeli kuk, Stapinu i Kamenu galeriju. Šećer na kraju! Za bazu odabiremo Stap, travnati dolac okružen kukovima.
Produženi je vikend! Iz predostrožnosti nosimo šatore jer bi Tatekova koliba mogla biti zauzeta. Najava vrućeg vikenda i nošenje šatora smanjilo je broj zainteresiranih, samo na sedmoro. Raspoređujemo se u dva auta. Osim moje velebitske veteranke, odvažile su se još dvije dame, Dijana i Ivana kojoj je prvi put. Muški kvartet činili su Darko, Dražen i dva Željka. Petak popodne iskoristili smo za putovanje do Ljubotića, polazne točke našeg uspona. U 18.15 natrpani kompletnom opremom sa šatorima krenuli smo od zadnje kuće Ljubotića u još uvijek usijani kamenjar.
Stazom preko Zagona treba nam tri sata uspona i sa prvim znacima noći biti ćemo na Stapu. Nešto sporije start zbog još uvijek velike vrućine i dolazak do zaselka Zagona za sat i pol, umjesto sat, donio nam je na kraju noćni uspon na Stap. Nakon četiri sata uspona pod svjetlima naglavnih lampi ugledali smo prostrano dno travnate livade Stapa. Tatekova koliba na našu sreću je prazna! Nema potrebe za postavljanjem šatora. Ekipa sastavljena pretežno od velebitskih „novajlija“ , u odnosu na veterane, Doru i mene držala se entuzijastično nakon napornog putovanja i polu noćnog uspona. Brzo smo se rasporedili po skloništu, bez puno priče, utonuli u san.
Ujutro prije šest sati probudilo nas je ššš.., Draženovo tjeranje puhova, koji su radoznalo izvirivali sa greda. Nakon ustajanja prvo smo otišli provjeriti stanje vode u uskoj špilji koja se podiže pumpom. Voda je bilo dovoljno za piće i umivanje. Ubrzo smo saznali da ipak nismo sami na Stapu što se moglo naslutiti još sinoć po ostacima oko stola i skloništa. Nedaleko od Tatekove kolibe u šatoru su prespavali Česi. Oni su čuli kad smo mi sinoć došli iako mi njih nismo primijetili. Znatiželjnici iz naše ekipe našli su plinsko kuhalo i boce mineralne vode te pomislili kako su nekome ostale. Bili su neugodno iznenađeni kad su se ujutro na doručku pojavili Česi. Da stvar bude komičnija još su ih pokušali uvjeriti da ne troše previše plina, kasnije će se pokazati, na svom kuhalu. Što su ljudi pomislili o nama ! Nakon puhova i Čeha došlo je vrijeme da krenemo na uspon.
S noge na nogu uz stalno zastajkivanje trebala su nam dobra dva sata do Debelog kuka (1269 m). Vedro vrijeme podarilo nam je široke vidike prema moru, Panosu, šumovitom dijelu Jelove Ruje te prema Stapini, najvećem kuku južnog Velebita i dalje prema Rujnu. Još uvijek ugodno ne prejako sunce namamilo nas je na sunčanje tako da smo na vrhu ostali duže od jednog sata. Dio je za silazak odabrao dužu zahtjevniju stazu preko Velikog Čučula koja je zahtijevala malo penjačkih vještina. Iako staza većim dijelom ide po hladovini na izlaznom polu sunčanom travnatom dijelu naišli smo na poveću zmiju. Nastojeći je zaobići , preplašili smo je te se brzo zavukla u ispod kamena. Desetak minuta prije Tatekove kolibe skrenuli smo sa staze prema prirodnoj kapelici na otvorenom posvećenoj svetom Antunu. U stijeni je kip svetog Antuna , a ispred njega mali oltar za služenje mise. Izmolivši se zatražili smo blagoslov za sve planinare ljubitelje Velebita.
Bilo je blizu 13 sati pa smo požurili u sklonište jer sunce je već žestoko pržilo. Nakon ručka, za najveće vrućine, dozvolili smo si poveći odmor koji je većina iskoristila da malo odrijema. Popodnevni uspon bio je predviđen za Stapinu, najmarkantniji kuk u široj okolici. Sama stijena nalazi se na istaknutom travnatom dijelu pa samim time još izdaleka dobiva na veličini i moći. Mi smo se smjestili na stijeni nasuprot kuku i fotografirali se s njime na sve moguće načine.
Bez previše žurbe vratili smo se do skloništa, a prije samog spavanja naložili smo i vatru u kamenom ograđenom dijelu. Puni dojmova i priča povukli smo se na spavanje ali nismo predvidjeli koncert puhova koji su se zavukli u metalni ormar. Oni koji imaju lagan san čekala je još jedna noć nadmudrivanja s puhovima.
Nedjeljno jutro. Svi su budni već u šest sati! Nestrpljivo čekaju posjet Kamenoj galeriji. Do odvajanja puta za Kamenu galeriju stigli smo za sat i pol trasom Velebitskog planinarskog puta. Na odvajanju staze ostavili smo ruksake i još 10-tak minuta do ulaza u čudesni stjenoviti labirint. Na malom prostoru priroda je prepuna stjenovitih fenomena koje je otkrio planinarski „car“ Tatek i dao im prikladna imena. U čudesni kraški svijet stijena ušli smo kroz Zlatna vrata koja su nas odvela do Zmajevog hrpta.
Preko opasno ušiljene Terase noževa stigli smo do Žapca Ponča. Nakon njega imali smo mogućnost nastaviti lakšom varijantom ali smo odabrali ljepšu kroz Klanac klin gdje smo testirali svoje planinarske spretnosti i vještine. Prvo smo se kombinacijom sajli, klinova i ljestvi spustili u vlažni i skliski klanac da bi nas na drugoj strani dočekalo zahtjevno penjanje. Opet uz sajle i klinove naš „Jaro“ ispuzao je zadnjim snagama. Nakon 2 sata obilaska Kamene galerije nastavili smo trasom VPP-a ugodnom stazom kroz šumu do križanja iznad Medinog dolca. Tu smo skrenuli desno i kroz kamenjar stigli u područje Sinokosa. Sunce je bilo u svojoj najvišoj točci, nemilosrdno je pržilo, pa smo na Bilom Sinokosu našli zaklon uz jedan suhozid. Odmah smo skinuli sad nam već preteške ruksake, a i glad je učinila svoje. Najednom mrtav hladan, kao da je to najnormalnije na svijetu, Dražen nas upita : Dal’ je ono poskok ? Svi su naglo okrenuli glave. Bio je to mladi poskok zavidne ljepote i veličine koji je nastojao što brže nestati ispod kamena. To nam je odjednom vratio snagu i brzo smo nastavili dalje naprežući se da ne naletimo na nove poskoke. Polako nas je sustizao umor pa su se redala pitanja : Koliko još? Nervozu su pojačavale i slabo uočljive markacije na spuštanju u zaseok Ranjevac. Po stanju napuštenih livada i dolaca izgleda da ovaj zaseok polako napušta život, a nas su napustile markacije. Nastavili smo makadamskom cestom, barem ne trebamo biti napeti zbog poskoka. Makadam nas je odveo na spoj sa planinarskom stazom iz smjera Zagona. Sada smo znali do kraja je spuštanje od sat vremena. Taj završni spust svima se odužio . Oko 15.30 svi su bili kod auta. I kako to obično biva i planini poslije napornog silaska nakon osvježenja i presvlačenja svi živnu. Umor nestane ! Započnu poslagivanja slika u glavi na sve lijepe trenutke koje smo doživjeli ovaj prekrasni vikend na Velebitu. I kao što naši planinari znaju reći: Puno je prekrasnih planina ali jedan je Velebit.
Tekst i fotografije:
Željko Vinković
