Ovom, već tradicionalnom poklon-šetnjom po našoj Bilogori zatvaramo našu vrlo uspješnu planinarsku godinu, a ujedno je koristimo i kao početak priprema za zimski Zavižan kojim otvaramo iduću.
Vremenske prilike 27. prosinca ne idu nam na ruku. Cijelu noć padala je lagana kiša koja je ujutro na trenutke oslabila. U 8 sati na okupljanju na čaju u domu samo smo Vera, Ljuba i ja. Kišica sad „paducka“ (ako mi ovaj izraz prođe lekturu – prošao je jedva, op. lektorice :).
Prošlo je 8.15. Nitko se ne pojavljuje. Počinjemo okladu koliko će još ljudi doći. Vera i Ljuba kažu petero, a ja pokušavam biti optimističan (blefiram) i dižem na desetero. Odjednom se otvaraju vrata i ulaze Stipe, Nina, Saša, Dragana, Kruno i Elizabeta i gledaju nas začuđeno jer se smijemo. Navijam za još jedan auto, ali to je sve, cure su bliže. Dozvoljavamo i njima da popiju čaj iako ćemo kasniti 20 minuta, ali kao da nam se ni ne ide van iz toplog doma. Oblačimo kabanice i krećemo u 8.50. Kiša je gotovo zanemariva (nije vrijedna spomena), a i nebo se svijetli, no na strani prema Bjelovaru. Trebalo nam je sat do prelaska asfaltne ceste u Mišulinovcu i još sat i u „Paklu“ smo. Tempo nam je umjeren, primjeren blatnjavom terenu. Elizabeta, Ljuba i Vera bi htjele da idemo i malo žešće, no ekipa iza nas baš gušta, slušaju glazbu, smiju se. Ionako smo u dobrom prolaznom vremenu. Kad smo ušli u „Pakao“, tempo se odjednom diže. Hodamo makadamskom cestom, valjda da što prije izađemo van. Za izaći iz „Pakla“ treba savladati vrlo strmi uspon na greben kojim treba još 20 minuta do utvrde Vrbička lesa (lugarnice). Stižemo oko 11.40, a tamo već veselje – stiglo je devetero naših prijatelja iz Svete Ane i još pokoji auto iznenađenja. Naši vrijedni domaćini, Stevo i Vuka, sačuvali su i nama kuhanog crnog vina, ali ne samo to, tu su i tople štrudle, a i mi vadimo svašta iz ruksaka. Gospodin Ivan Pajtak slavi imendan. Odnekud vadi šampanjac. Već vidim, bit će veselo. Tjeram ekipu da ne jedu vani, već da se griju i suše uz peć. Vrijedi malo dići buku. Ustaju nam se i od stola i nude nam mjesta da sjednemo, no sve je ostalo u prijateljskom ozračju. Nakon što smo se posušili i osvježili, ovjekovječili smo naš susret zajedničkom grupnom fotografijom ispred objekta lugarnice.
Dalje smo krenuli stazom koju su odabrali naši prijatelji iz Svete Ane i za sat smo se spustili u njihovo simpatično mjestašce. Tamo smo se kratko zadržali, tek da malo razgledamo vodenicu, bacimo pogled s vidikovca i fotografiramo se s našim susjedima i prijateljima.
Kad smo krenuli iz Svete Ane, lagano su počela pitanja stižemo li na vlak u 18.31 i jesmo li u „dobrom vremenu“. Povratak kući zahtijevao je da se popnemo na Bilo pa dalje prema Kostanjiku gdje smo za sat i pola. Tamo su nas opet dočekali dobri ljudi kakvih je puna Bilogora i ponudili predobrim crnim vinom koje grije dušu i tijelo. Riječ po riječ, šala po šala, posljednji komadići suhog sira i pokoja kupica vina i lagano nam se prikrao i mrak.
Spustili smo se pri kraju sela Dominkovica pa odmah oštro lijevo uspon na Ravnički brijeg. Mrak je već potpuno pao, hodamo livadom i niko ne pali naglavnu lampu. No popevši se na greben nastavljamo kolnim putem koji ima više lokvi punih vode nego zemlje tako da se pali lampa za lampom. Hodanje po putu sa svjetlima ne predstavlja poseban problem, ali mi dolazimo u šumu i to već postaje izazov. Obrisi tragova takozvanog puta po lišću u šumi jedva se naziru i orijentiranje se svodi na crtu ruba šume. Uspješno prolazimo prvu šumu, ali čekaju nas nova iskušenja. Spustivši se iz šume prelazimo asfalt, livadu natopljenu vodom i sad nas čeka široki potok. Da bi se prešao potok, treba pronaći najuži dio, no kad je mrak to je vrlo zanimljivo i zahtjevno. No i to iskušenje uspješno svladavamo tako da smo prvo preskočili Stipe i ja pa hvatali ostatak ekipe pa nismo imali gubitaka u vodi. Poslije potoka još uspon kroz šumu i spuštanje na željezničku stanicu Mišulinovac koja je planirana kao kraj šetnje. Tu smo trebali čekati vlak koji dolazi tek za 40 minuta pa smo u međuvremenu smislili novi spasonosni plan. Autom koji me je čekao na stanici prebacio sam dio ekipe na Planinarac, a po drugi dio vratio se Stipe svojim autom. Kad smo se svi skupili, još smo našli hrane po rančevima (dobro da ima nekih koji su zaboravili da u torbi imaju sira i domaćeg kruha koji su dobro došli). A onda je to trebalo zaliti crnim pivom, čajem i kolom. Prepričavamo današnje dogodovštine, a ni ne slutimo da za nas dan nije još gotov. Kako su neki putem pogubili dio opreme, valjda kad su nas ganjale „plave bluze“, morali smo je ići pronaći. I opet cipele na noge, gamaše i naglavne pa u mrak…
Ali to je sad već druga priča koju će svaki sudionik prepričavati na drugi način. HODANJE BILOGOROM JE DOŽIVLJAJ.
Vođa puta
G.
