Fiorentino Ariza se kao mladić strasno i bezuvjetno zaljubljuje u ponositu ljepoticu bademastih očiju Ferminu Daze. I on se njoj sviđa no udaje se, po očevom nagovoru, za liječnika Juvenala Urbina. Žive na karipskoj obali u Kolumbiji, pa u Parizu, opet se vraćaju kući.
A tamo Fiorentino i dalje čeka svoju prvu ljubav. Doba je i kolere, jedne od svjetskih pošasti koja odnosi milijune života… Prošle su 53 godine, sedam mjeseci i 11 dana otkako su se prvi puta susreli i kada se ipak sastaju, odlaze na romantično krstarenje rijekom.
Ova priča o ponositoj i besmrtnoj ljubavi iz romana „Ljubav u doba kolere“ kolumbijskog nobelovca Gabriela Garcije Marqueza (1927.-2014.), oda je staračkoj i bračnoj i svakoj drugoj ljubavi, bez obzira na to u kakvim s okolnostima događa(la). Ali i himna životu. Jer i tada, ponekad se čini u bezizlaznoj situaciji, treba živjeti. I voljeti! Onda je bila kolera, pa su svijetom prohujale kuga, pa velike boginje, pa svašta još, o ratovima da i ne govorim, a onda eto koronavirusa.
Ne uspoređujem najnoviju epidemiju s kolerom, ni ono vrijeme sa sadašnjim, no jedno je isto – i danas treba živjeti i preživjeti. Znači – raditi, voljeti, zabavljati se, trpjeti, kako koga što zapadne!
Planinari znaju – treba hodati! I njih je kao skupinu pogodila epidemija, to jest brojne zdravstvene i druge mjere kako bi se spriječilo dalje širenje zaraze. Planinarska su društva tijekom godine promijenila svoje planove, otkazala sva dalja putovanja, neki su tek aktivniji od drugih (kao ovi iz zagrebačke PD Kapele koji su neumorni! Baš im zavidim!), život se svodi na pjedinačna ili hodanja u manjim grupama po bližoj okolici. Više puta sam dosad izrazio žaljenje što planinari iz HPD Bilogore nemaju „svoju“ planinu u blizini, no više nego sretnim se, sada se vidi, pokazala okolnost da ipak nešto imaju. Bilogoru! Pa mogu svake nedjelje nekom od brojnih bilogorskih staza! Što naravno vrijedi i za društva iz ostalih gradova naslonjenih na ovu uzvisinu (Virovitica, Đurđevac, Koprivnica..). Nema u doba korone ni predblagdanskih druženja, advent je sveden na okićena i osvjetljenja stabla i kućice, majstori zidari, građevinci žure se dovršiti započete objekte dok se još može raditi. A bjelovarski planinari, čekajući neka bolja vremena koriste ono što mogu – ostaju nedjeljom na svojoj Bilogori. Pa i to je nešto! Zapravo puno.
