Autor: Ivan Horvat, 21.07.2025.
Planinarski izleti uvijek pišu svoje priče, a srpanjski izlet na Klek i Klečicu još je jedan takav. Ovaj izlet bio je malo iznenadan, ne baš planiran. Prepričavam ga sa zakašnjenjem od preko tjedan dana, ali nadam se da mi to nećete zamjeriti.
Prvotni plan bio je pohoditi slovenski Storžič. Imali smo ekipu, termin, prijevoz, plan staze, ma sve! No, vremenska prognoza rekla je svoje: “Ta vikend pa res ne greste v slovenske Alpe”… ili već nešto slično. Nema veze, nije nas to pokolebalo – mi smo brzo dogovorili plan B: Klek via ferratom, uz posjet Klečici, a Storžič neka čeka bolje dane. I mogu vam reći, nismo pogriješili!
Iz Bjelskog do PD Klek
Ekipa je bila malobrojna, ali dobro odabrana: uz mene, tu su bile Sunčica Lovrić, Mihaela Mateković i Vesna Veličan. Krenuli smo iz Bjelovara u rano jutro kako bismo što ranije stigli na stazu. Ali prije staze, naravno, prva postaja bila je kava u Ogulinu. Bez tog rituala nema pravog početka izleta! Nakon okrjepe, uputili smo se prema Bjelskom. Tamo smo parkirali auto i zakoračili prve korake.
Slika 1. Zagrijavanje
Slika 2. Dobro došli u carstvo vještica (1000 m). Simbolično.
Put do Planinarskog doma Klek bio je svojevrsno zagrijavanje. No, i to zagrijavanje nije prošlo bez koje kapi znoja. Mihaela je već pri tom prvom usponu shvatila da je dobra ideja izvaditi planinarske štapove iz ruksaka i koristiti se njima! Uspon do doma je kratak, ali konstantan i strm pa su se štapovi pokazali kao pravi spasitelji.
U domu smo napravili kratku pauzu. Taman je tada stigla i grupa od oko 25 planinara iz drugog planinarskog društva. Mi smo završavali s odmorom i navlačili svoju ferrata opremu: kacige, pojaseve i “ipsilone”. I rukavice isto! S dozom uzbuđenja krenuli smo prema ferrati, ali prvo – fotka.
Slika 3. Ispred PD Klek. Zaboravili smo izvaditi zastavu. Oops. Neće nam Vera zamjeriti, zar ne? A tko bi na sve mislio…
Via Ferrata Klek
Klek, ta mitska planina iz legendi, nudi jednu od, navodno, najatraktivnijih ferrata u Hrvatskoj. Odmah pri ulasku na ferratu te tijekom cijelog uspona pogled puca na ogulinsku kotlinu. Sama ferrata je relativno kratka i lagana – uz adekvatnu opremu i oprez, prolazak je moguć i za one s manje iskustva. Ima dijelova gdje se treba potruditi i “povući”, koristiti ruke i biti pažljiv, ali isto tako ima i dovoljno mjesta za odmor i uživanje u pogledu. Upravo je ta dinamika, uz prekrasne poglede, među glavnim razlozima zašto je ova ferrata tako dobra! Izrazito vedar i sunčan dan također je dao svoje da nam na ferrati bude lijepo.
Na vrhu Kleka – živahno! Ista grupa planinara koju smo sreli u domu dočekala nas je i gore. Nakon kratkog druženja i minglanja s drugom ekipom te okinutih nekoliko fotki, vrijeme je za zasluženi odmor te uživanje u pogledu. No, Vesna, uvijek željna novih vidika, inzistirala je na odlasku do obližnjeg vidikovca na stijeni. Iako staza do tamo zahtijeva dozu opreza, pustili smo ju da ode, a mi ostali smo joj samo mahali s vrha.
“Najteže je prošlo, dalje samo easy”, podsjetio sam ekipu. Nakon divljenja prekrasnog pogledu, kratkog odmora i klope iz ruksaka, nastavili smo dalje: put Klečice.
Slika 4. Prvi uspon od ulaska na ferratu i prolazak po hrptu.
Slika 5. Iako ferrata nije izrazito zahtjevna, ima dionica koje su dosta izložene i na kojima se treba malo jače povući.
Slika 6. Klek. Opet smo zaboravili na zastavu. Sorry!
Slika 7. Vesna maše s obližnje stjenčuge.
Slika 8. Pogled na obližnju stjenčugu, i dalje.
Slika 9. Pogled prema Klečici. Nakon kraće pauze, nastavljamo prema tamo.
Od Kleka do Klečice
Staza nas vodi natrag prema planinarskom domu, ali na križanju staza, umjesto lijevo prema domu, mi idemo desno, put Klečice. Ono što slijedi je, barem meni osobno, jedna od najljepših planinarskih staza u Hrvatskoj! Staza prema Klečici poznata je po svojoj izloženosti i panoramskim pogledima. Proteže se uglavnom hrptom. Nudi neometane vizure na okolicu: s jedne strane pruža se pogled na Klek i obližnja sela, s druge strane otvara se pogled na prostranstva Ogulinske doline i dalje prema Gorskom kotaru. Iako staza nije tehnički zahtjevna, konstantno kretanje po hrptu uz povremene blage uspone i spustove čini je izuzetno dinamičnom. I vizualno vrlo impresivnom. Taj osjećaj da si stalno na “rubu” brda, s pogledima koji se protežu u nedogled, zaista je nešto posebno!
Pri posljednjem usponu na vrh svladavamo još jedan vertikalni detalj osiguran sajlama. I gore smo! Kratko druženje i odmor, uz neizostavno fotografiranje s Klekom u pozadini. Taman kad smo se spremali krenuti dalje, na vrh je došla još jedna vesela ekipa: desetak planinara iz PD Aktivnatura. Kao da smo se dogovorili, jer na vrhu ionako nema baš mjesta za veće skupine.
Slika 10. Staza prema Klečici. S jedne strane je gotovo uvijek prilično izložena pa s te strane nudi i vrlo lijepe poglede dolje.
Slika 11. Kako smo se prebacili preko hrpta na drugu stranu, uskoro nam se otvara prekrasan pogled na Klek. Do Klečica imamo još malo hodanja i penjanja.
Slika 12. I na ovoj stazi ima dionica koje su osigurane sajlama i klinovima.
Slika 13. Fotkanje na Klečici, s pogledom na Klek. I zastava je tu.
Slika 14. Pogled dolje.
Spust, odmor i fajrunt
Nakon Klečice, vratili smo se prema planinarskom domu. Tamo smo se, konačno, zasluženo odmorili. Uz cugu i klopu iz ruksaka, bila je to savršena prilika da se sumiraju svi doživljaji i uspjesi. Nakon toga, spust do Bjelskog nije bio ni po čemu poseban – ako ćemo biti iskreni, bio je to običan dosadni spust kojeg se jednostavno mora odraditi nakon svakog uspona. Ali baš na spustu sam osjetio koliko sam zapravo umoran, ali onako, pozitivno. Potrošen. Bilo je dobro.
Od puno priče nismo stigli puno jesti pa smo u povratku, umorni i gladni, morali stati i kraj autoceste – Marche na odmorištu Dobra. A i ne bi to bilo to da nismo. Iako inače preferiram putovanja i objedovanje što dalje od bilo kakve autoceste, moram priznati da mi pristanak tamo uvijek nekako lijepo legne. I ostatak putovanja je tim lakši.
Cijeli kružni izlet trajao nam je oko 7 sati s početkom i završetkom kod auta u Bjelskom. Ako je vjerovati Garminu, prevalili smo oko 9 kilometara i savladali impresivnih oko 1000 metara uspona. Moram priznati, sasvim solidan rezultat za jedan, maltene neplanirani subotnji izlet!
A što je sljedeće? Ako nas vrijeme posluži, zadnju subotu u mjesecu (sljedeća subota!) idemo na još malo zahtjevniju turu, u Sloveniju, na najviši vrh Kamniško-savinjskih Alpa – Grintovec! Drž’te nam fige!
Slika 15. Tko se popne, mora se i spustiti. Tako je to.
Slika 16. Umorni? Da. Ali ne dolazi umor do izražaja kad koračaš s vrha prema domu ovom stazom, uz ovakve poglede.
Slika 17. Ono kad znaš da je najteže prošlo.
