Planinari HPD „Bilogora“ još su 2008. godine krenuli s predbožićnom šetnjom Bilogorom koja je zamišljena kao završetak aktualne planinarske godine baš na našoj prekrasnoj Bilogori.
Kako je vodič izleta imao želju pokazati netaknute i mistične poludivlje predjele Bilogore koji nisu uobičajeni u planinarskim hodanjima Bilogorom, nazvao je ovu šetnju „Kroz Geronimovu zemlju“ jer i sam živi u srcu ove zemlje.
Svake godine odabire drugu stazu, a u ovih pet godina hodalo se u svim vremenskim uvjetima tako da nam se Bilogora predstavila u svim haljinama, od kišnih, snježnih do sunčanih i blatnih. Već su i pojedini predjeli po kojima se hoda dobili svoja apačka imena pa imamo posebno opasan predio zvan Pakao u kojem se nalazi Geronimov lonac i mora se preći prije nego se dođe do sigurnog graničnog dijela utvrde „Vrbička lesa“. Od tog dijela počinje „Zemlja Picoka“, a može se spustiti do prijateljskog naroda iz Svete Ane koji su nas više puta ugostili svojim specijalitetom kukuruznom zlevankom. Ukoliko se odluči hodati samom granicom „Bilom“ laganom šetnjom može se doći do legendarne „Maršalove kantine.
Svih ovih godina na našim šetnjama ovdje smo se osvježavali čuvenim bilogorskim „crnjakom“ uz logorsku vatru i delicijama iz ranca. Ove slavljeničke pete godine bilo je posebno veselo kod „Maršalove kantine“. Jedanaest najhrabrijih i odvažnih planinara stiglo je „željeznim konjem“ do Mišulinovca gdje ih je dočekao osobno Geronimo i poveo ih kroz svoju zemlju. Krenuli smo kroz Radničko naselje te se dignuli na hrbat između Vrbice i Paulovca sa kojeg smo se spustili na makadam na kraj Vrbice. Makadamom smo ovaj put zaobišli predio „Pakao“ te sigurno stigli do utvrde „Vrbička lesa“. Ipak je Geronimo bio s nama pa nije bilo bojazni.
Tamo smo se kratko odmorili i osvježili te nastavili makadamom „Bilom“ prema Kostanjiku i „Maršalovoj kantini“ do koje smo morali preći zahtjevni blatnjavi dio pa su samo rijetki ostali čisti. Kod „Maršalove kantine“ već nas je čekala velika logorska vatra pa smo iskoristili ljeskove šibe, koje smo odrezali uz put, za pečenje kobasica i slanine, a bilo je u vatri i krumpira i luka. Uz glavnu vatru gorjela je i jedna manja pomoćna na kojoj je čekalo kuhano crno vino s koncentracijom za šećernu bolest. Prvo smo se okrijepili pečenim delicijama i vinom, a onda smo prešli na svečani dio ovogodišnje šetnje. Kao izraz zahvalnosti „Maršalu“ što nas sve ove godine čeka, časti i trpi napravili smo natpis na drvenoj dasci, koju smo donijeli sa sobom, „Maršalova kantina“. Natpis smo postavili na „Maršalovoj“ (nazvan po maršalu Wayatu Earpu) drvenoj bilogorskoj klijeti koja je tako i službeno krštena, a postavili smo i metalni žig istog naziva .Tako je ova naša šetnica dobila i žig, a bilo je i prijedloga da jednog dana napravimo i planinarsku obilaznicu. Pa tko zna!
Dvoje planinara koji su prošli svih pet dosadašnjih predbožićnih šetnji dobilo je prigodne potvrdnice koje omogućavaju slobodno kretanje „Kroz Geronimovu zemlju“. Uz dobro raspoloženje i bilogorski „crnjak“ kraj logorske vatre vrijeme brzo prolazi pa nas je Geronimo otpratio do vlaka u Velikom Trojstvu i zaželio nam sretan i blagoslovljen Božić i okupljanje u ovakvom raspoloženju i dogodine.
Uz Geronimovu pomoć napisao vodič i „krivac“
za Predbožićnu šetnju Bilogorom svih ovih godina
