Željko Vinković piše o svom doživljaju Kestenijade u Koprivnici
Bio je zavidan interes za neslužbeni pješački pohod po Bilogori na kestenijadu u Planinarskoj kući Rudi Jurić koji smo planirali s petka na subotu. U srijedu sam dobio e-mail od Erwina u kojem je pitao o planovima i pripremama. Javili su se i Nikolina i Dubravko koja su željeli biti u ekipi. Čuo sam se i s našim predsjednikom Đurom te smo dogovorili sastanak u K-2 (ne na K-2) na kojem smo utvrdili da bi polazna točka pohoda bila šuma Trnovka na asfaltnoj cesti prema Babotoku u petak u 3 ujutro. Pohod od 13 kilometara otuda do Stankovog vrha sam imao ranije pripremljen. Trebalo je samo pripremiti preostalih 17 kilometara od Stankovog vrha do Planinarske kuće Rudi Jurić.
Bilo je izvedivo sve, osim što vremenska prognoza nije bila na našoj strani. Nadao sam se da će prognozeri pogriješiti i da će najavljena kiša za noć početi tek u subotu dopodne. S tom idejom otišao sam i spavati. Oko pola jedan ujutro probudio me huk vjetra. Dobro je, pomislio sam, vjetar će zadržati kišu, a možda je i potjerati.
Ustao sam pola sata kasnije. Počelo je lagano padati, ali vjetar je još bio jak. Obavio sam jutarnju higijenu, lagano istezanje i obavezan doručak… i pogledao van. Kiša pada, ali ne dovoljno da bi prema prethodnom dogovoru zvao Đuru i obustavio akciju. Sva oprema u ruksaku je umotana u vrećice, a preko ruksaka je prebačana zaštitna presvlaka. Pelerinu sam izvadio iz ruksaka da bude pri ruci, a prije obuvanja sam čarape omotao vrećicama i tek onda obuo cipele i navukao „gamaše“. Bio sam spreman za polazak autom do Bjelovara odakle su nas Ada i Boba trebale prebaciti do polazne točke. Uto je zazvonio mobitel. Đuro kaže da je u Bjelovaru prolom oblaka i bio je odlučan da odustajemo. Ne želeći se predati samo tako pokušao sam ga uvjeriti da kod mene (u Malom Trojstvu) pada zanemarivo mada sam sumnjao u to da ćemo ostati suhi – ipak nam je slijedilo osam sati hodanja. Morao sam odustati iako sam se još uvijek nadao da će me netko od hodača nazvati i reći da vrijeme nije tako strašno. Mobitel je ponovo zazvonio. Sve su mi nade potonule jer je Dudo također zaključio da odustaje radi vremena. Osjetio sam se satjeran u kut, kao boksač na konopcima, a treba samo baciti ručnik na pod i sve bi bilo gotovo. Dobro, predao sam se, akcija se obustavlja. Odustajanje je bilo logično, mada sam ostao pitati se zašto se Geronimo nije predao kada je na njega krenulo 5000 američkih i 3000 meksičkih vojnika.
Zavukao sam se u sad već hladan krevet iako mi ni nakon sat vremena san nije došao na oči. Neprestano sam vrtio nove varijante koje mogu spasiti cijelu stvar. Oko pola četiri sam ipak zaspao. Kad sam se probudio u sedam sati, kiša je gotovo stala. Odlučio sam otići autom do Stankovog vrha. Bila je to polovica noćašnje ture. Tamo sam mislio pričekati ekipu koja je trebala doći autima iz Bjelovara. Nazvao sam Đuru i slavodobitno mu stao objašnjavati da nije sve propalo i da možemo prijeći bar pola puta. Međutim, on je samo rekao: „Ja sam sam.“ Kako sam? Gdje su naši hrabri planinari koji su planirali noćašnju akciju? Opet isti odgovor: „Ja sam sam.“ „Dobro, što ćemo sad?“, pitam pomalo razočarano iako je bilo sasvim logično ostati u toplom krevetu. Idemo pozdraviti domaćine. Možda naši još dođu.
Na kraju nas se skupilo desetak, kiša je stala i na trenutke se probijalo i sunce.
Kestenijada je bila vrhunski organizirana od gostoljubivih domaćina. Zabavljali su nas raspjevani i dobro uštimani tamburaši. Kuhani čaj za dobrodošlicu pojačavao se „vatrenom vodom“, a ublažavao slancima. Odnekud je netko izvukao „viljamovku“, ali to je bilo samo za probrano i fino društvo, a ja sam se našao na pravom mjestu. Radoznalost me odvukla u unutrašnjost planinarske kuće gdje je bilo kolača više nego u slastičarnici. Uzeo sam orehnjaču, a onda spazio pitu sa sirom. „Mađarice“ ću ostaviti za poslije. Izlazim vani ugledam autobus pun planinara iz Mađarske. Dobro da sam ostavio „mađarice“ za poslije. Iz Rasinje su dolazili planinari iz Varaždina, pristigli do tamo „cugom“. S jednom planinarkom je stigla i mršava crna mačka, crna kao da je upravo prvo prošla kroz dimnjak. Vrlo je svježe i s obzirom da se ne smije dugo stajati na miru, odlučili smo u šumu na berbu kestena. Iako je šuma puna ljudi koji beru kestenje, ima ih toliko da su vrećice uskoro pune. Đuro bere kestenje u džepove svoje crvene jakne, a onda istrese u vrećicu najbližeg planinara. U nekoliko navrata bio sam mu najbliži. Nakon nekog vremena postali smo probirljivi pa smo počeli brati samo najkrupnije i najljepše komade.
Branje nas je izmorilo tako da smo se nagradili porcijom pravog planinarskog graha i malom limenkom „Tuborga“. Kako mi dan ne bi propao bez hodanja, krenuo sam s izvora šumom po obilježenoj stazi do novoizgrađene lugarnice (brvnare od trupaca), četrdesetak minuta hoda tamo i isto toliko nazad, ali asfaltom. Tek toliko da se malo ugriju mišići. Vrativši se nazad do planinarske kuće ugledao sam ekipu koja se zabavljala pripremom kestena za pečenje. Dudo, naravno, ima vrlo sofisticiranu tehnologiju rezanja kestena skalperom kod koje je dubina reza identična na svakom kestenu. Primijetili smo da su kesteni pripremljeni Dudinim načinom najbolje pečeni. Svatko se mogao okušati u pečenju kestena u posebno napravljenim „pečokestnicama“, posudama s izbušenim dnom koje izgledaju kao cjedilo, a napravljene su od materijala koji podnosi vatru na svojoj stijenci. Odlučili smo ostati samo na degustaciji pečenih kestena i procjenjivanju koji ih planinar bolje peče. Da nam degustacija ne bi bila previše suha, pobrinuo se domaćin, kojega zovu Makedonac, donijevši nam domaćeg crnog mošta i prošlogodišnjeg crnog vina. U ugodnom i sve veselijem društvu vrijeme brzo prolazi. Da nas ne ulovi mrak, oprostili smo se s ljubaznim domaćinima uz obećanje da ćemo doći i sljedeće godine u još većem broju i „na noge“. Vraćajući se kući uhvatio sam se u razmišljanju kako je na kraju dana sve ispalo ugodno iako je ujutro bilo logično odustati i ostati u toplom krevetu.
