Cijele ove (2023.) godine obilježava se jedna velika obljetnica – 70 godina prvog uspona na Mount Everest. U svijetu planinara širom svijeta to je neopisiv i nestvaran događaj, nešto što će ovaj hobi, pokret, avanture, riječju planinarenje, izdići iznad nečeg običnog i zauvijek označiti kao nešto posebno.
A tog 29. svibnja 1953., točno u 11.30 sati, na najvišu točku na zemlji stigli su novozelandski planinar Edmund Hillary (1919.-2008.) i Šerpa Tenzing Norgay (1914.- 1986.), zadržali se tamo 15-ak minuta i krenuli natrag. Time je ispisana povijest čiji počeci sežu više godina unazad, u vrijeme kad su počele prve ekspedicije na Himalaju. Englesko Kraljevsko geografsko društvo i Alpinistički klub bili su i te kako zainteresirani da njihovi predstavnici budu prvi na krovu svijeta. Pa je još 1921. organizirana prva ekspedicija koja je došla do 7000 m da bi sljedeće godine u novom pokušaju, prvi puta koristeći kisik došli do 8320 m. A visina preko osam kilometara spada u tkz. zonu smrti (niska temperatura, nedostatak kisika, vjetar) u kojoj su, spomenimo, 1954. nestali alpinisti George Mallory i Andrew Irvine. Početne probleme oko osvajanja Mount Everesta pravila su i neriješena granična pitanja pa je, recimo, 1949. Tibet (pod kontrolom Kine) zabranio uspone, a Nepal godinama dopuštao tek nekoliko ekspedicija godišnje. Otvaranjem Nepala na Everest se osim s dotadašnje sjeverne, moglo i s južne strane.
„Prošao sam jedan greben, potom još jedan, a vrha nigdje. Kad se greben počeo spuštati, pogledao sam gore i iznad nas vidio jedan mali zaobljeni stožac i znao sam da je to vrh“, opisao je Hilary taj povijesni trenutak. U led su zabili štap s nekoliko zastavica i iscrpljeni se spustili do baze. Slavlje je moglo početi, vijest je ubrzo stigla do Engleske, naslovnice „Britanija izvojevala novu pobjedu“, „Everest osvojen“ poklopile su se s još jednim velikim događajem: skorom krunidbom kraljice Elizabete II! A kako je stvarno bilo? Ekspedicija koju je vodio G. Hunt brojila je oko 400 ljudi (360 nosača, 20 šerpa!) te nosila 4.500 kg tereta. Tu u baznom logoru ekspediciji se priključio Tenzing Norgay, iskusni poznavatelj Himalaje koji se na Everest dotad penjao već šest puta što je bio i odlučujuće, kaže Hillary, da nam se pridruži. Iz Katmandua, glavnog grada Nepala, ekspedicija je (u ožujku) pješice krenula prema „majci svih planina“. Lokalno stanovništvo bilo je u čudu da se netko samo tako upušta u ovako opasnu avanturu. Bujnu vegetaciju u podnožju zamjenjuje krš, u travnju su u bazi Thiangbocha (preko 4200 m), potom u baznom kampu na 5486. Još uvijek se nosi tri tone tereta, prelazi Dolina šutnje na 6460 m, šerpe nose svaki po 18 kg tereta! Novi kamp postavljen je na 7924 m. Ovo je nešto novo i nepoznato, ponestaje kisika i disanje je sve teže. Svibanj je, vjetar, bolje reći oluja, je tako snažan da se ne može dalje. Čekanje se odužilo. Ipak, oluja je prestala, Hillary i Tenzing konačno kreću dalje, sami, svaki s naprtnjačom od 14 kg. Prelaze okomitu stijenu na 8790 m (nazvanu kasnije Hillary Step), posljednji izazov prije samog vrha. I onda krov svijeta!
Hillary se kasnije popeo na još 10 vrhova na Himalaji, bio i na Južnom i Sjevernom polu (!), odlikovan vitezom Reda Britanskog carstva. Treba reći i to, što je i sam posebno naglašavao, da u svim pohodima na Himalaju iznimno važnu ulogu imaju šerpe jer ove planine poznaju bolje od bilo koga. A to posebno vrijedi za T. Norgaya, jedanaesto od 13 djece u porodici kome je, inače, bila namijenjena uloga redovnika. A završio kao planinar, vodič, čovjek za kojeg je znao cijeli svijet!
