Već krajem prošle godine kada planinarski vodiči osmišljavaju plan planinarskih izleta najava za osvajanje najvišeg vrha Slovenije – Triglav na nadmorskoj visini od 2864 m izazvao je zainteresiranost nekolicine članova kojima je bila neostvarena želja osvojiti taj vrh. Zahvaljujući našem vodiču Pajić Viktoru koji se odvažio upustiti u organizaciju izleta okupila se ekipa od 20 planinara koji su dio svog godišnjeg usred kolovoza odlučili provesti u Sloveniji.
Početkom ljeta zbog raznih obaveza broj članova pohoda na Triglav spustio se na 15 osoba – 11 Bjelovaraca i 4 Zagrepčana – članova HPD Bilogora Bjelovar. Prije puta Viktor je informirao ekipu koju obaveznu opremu ponijeti, koji su uvjeti na stazi i što ih na samom putu čeka. Raspoređeni u dva kombija krenuli su na sam blagdan Velike Gospe 15.8. u ranim jutarnjih satima prema Rudnom Polju smještenom u blizini Bleda i Bohinja od kuda kreće jedna od mnogobrojnih staza prema vrhu Julijskih Alpa – Triglavu. Taktički je bilo osmišljeno da se sam vrh penje u srijedu kada je radni dan zbog manje gužve na planini, jer Triglav je veoma posjećena destinacija i omiljena među planinarima, osobito u ljetno doba kada je uspon lakši jer tada ne vladaju zimski uvjeti te nema snijega na stazama. Od 15 članova ekipe (5 žena i 10 muškaraca) samo je vodič već otprije bio na Triglavu a za sve ostale je to bio prvi uspon na Triglav pa je uzbuđenje bilo osjetno u ekipi i pri međusobnom komentiranju uspona na vrh.
S Rudnog Polja (1347 mnv) ekipa je krenula malo poslije 9 sati i odmah za zagrijavanje dočekala ih je lijepa i šumovita staza na početku no s konstantnim laganim usponom. Da je Triglav posjećen mogli su vidjeti već na samom početku jer se na stazi neprestano mimoilazi s planinarima koji su već silazili s vrha u podnožje,a uz na stotine izgovorenih dobar dan, živjo i hello planinari koji su se spuštali u nizinu su bilogorskoj ekipi poželjeli ‘srečno’ na usponu. Na prvom dijelu staze na kojem se nalazi borova šuma susreće se mnogo krava koje uživaju u slobodnoj ispaši. Vidici su bili pravi Alpski s pogledima na pašnjake u dolini i mnoštvo kravica, kao iz neke reklame. Na prvom prijevoju bila je prva pauza za predah i okrijepu gdje se moglo uživati u pogledu na okolne planine i vrhove.
Od prijevoja do prvog planinarskog doma – Vodnikovog doma na Velem polju na visini od 1817 m vodi planinarska staza koja obilazi planinu pa je uglavnom ravna i lagana za planinarenje. Tamo je bila duža pauzu gdje je svima bila zadnja prilika za natočiti si boce s pitkom vodom koja bi ih poslužila za dva dana, sve do spusta na isto mjesto. Naravno, i dom podno vrha je opremljen hranom i pićem no zbog toga što se do njega sve doprema helikopterom cijene su astronomske (flaširana voda 1,5l – 5 eura, pivo-6 eura…). Vodnikov dom je lijep i uredan, s mnoštvom planinara koji su na putu prema vrhu ili se već spuštaju s njega i s mnogo stoke koja slobodno šeće okolo i uživa, skoro kao da se radi o nekim kućnim ljubimcima a ne o domaćim životinjama.
Od Vodnikovog doma staza je sve strmija te se ekipa susreće s prvim sajlama i klinovima uz često mimoilaženje s drugim planinarima. Došavši do dijela koji se naziva Konjsko sedlo i gdje se razdvajaju staze prema domu Planika i Triglavskom domu na Kredarici ekipu je čekao veoma iscrpljujuć dio staze, stalni uspon po kamenu sipar, a koliko je staza iscrpljujuća govori i to da se taj dio naziva (veoma prigodno) Kalvarija. Na Kalvariji se ekipa pomalo razvukla te je svatko mogao prilagoditi tempo hodanja sebi kako bi što lakše došli do vrha. U glavi je svima bio i limit, naime, ukoliko se u domu ne pojavite do 17h rezervacije za spavanje (koje smo napravili nekoliko mjeseci unaprijed) one bi nam propale pa bi i naše spavanje bilo upitno. No, bez opasnosti za smještaj svi članovi su došli do 16h do planinarskog doma na Kredarici (2515 mnv) gdje su se smjestili na zasluženi odmor od iscrpljujućeg prvog dana planinarenja. Osvajanje Triglava zahtjeva korištenje sigurnosne opreme, pa je svaki član uz dovoljno vode za dva dana, vreću za spavanje, rezervnu odjeću i hranu nosio još i kacigu i sigurnosni pojas za samoosiguravanje za osvajanje vrha. U prosjeku su svi imali ruksake težine od 12-15 kg a štapovi za planinarenje bili su od velike pomoći od početka uspona do samog doma na Kredarici ali i pri povratku. Nakon presvlačenja, osvježenja i dogovora ekipe u svezi polaska i osvajanja vrha skoro svi su bili u krpama u 20,00 h.
Drugi dan planinarenja i buđenja u 5,00 h ujutro ekipa je spremna za vrh. Nakon kratkog razbuđivanja, pakiranja stvari i oblačenja sigurnosne opreme grupa je krenula prema vrhu nešto malo prije 6,00 sati. Nakon prvih 10 min do podnožja Malog Triglava počinje se s korištenjem opreme prateći stazu do vrha. Prema dolje uglavnom nismo gledali, bili smo fokusirani na kopčanje pojasa, držanje za sajle i oprezno se penjući do vrha. Dolaskom na Mali Triglav, vrh koji se mora prijeći do Triglava imali smo predivan pogled na dom u kojem smo spavali ali i na izlazak sunca. S obzirom da smo rano krenuli na vrh uglavnom se nismo morali mimoilaziti s drugima koji su još ranije od nas krenuli na stazu. Nakon sat i pol penjanja vrh je osvojen. Slijedi red obaveznog pojedinačnog i grupnog fotkanja, gledanje uokolo na sve strane, a diveći se prirodi koja nas okružuje uživali smo otprilike pola sata na vrhu prije samog silaska. Iako ponosni na sebe zbog uspona čekao nas je silazak prema domu jer uspon je zahtjevan ali silazak je još zahtjevniji. Dolaskom natrag do planinarskog doma Kredarica ekipa je imala vremena za doručak i kratki odmor te za dogovor da li nazad ide istim putem preko Kalvarije ili će drugom stazom do planinarskog doma Planika, jer zašto ne… Ekipa je složno prihvatila prijedlog vodiča Viktora te prateći ga u stopu vrlo brzo, jer što je to sat vremena u planini, dolazi do planinarskog doma Planika (2401 mnv) otkuda je također moguć polazak na sam vrh. Kratak odmor, kava i fotkanje i već žurimo dalje nazad do Vodnikovog doma na dužu pauzu. Nizbrdo je ipak mrvicu lakše pa se pogledom unazad divimo gdje smo bili, ponosni na sebe i svoj uspjeh.
Na Vodnikovom domu nadopunjavamo zalihe vode i upijamo sunčeve zrake te promatramo roditelje s troje dječaka od otprilike 9 godina koji su samo jedni od nekolicine obitelji koje smo sreli a koji zajedno planinare na sam vrh te se divimo djeci koja od malih nogu osvajaju Triglav i borave u planinama. Nakon pauze bržim tempom vraćamo se prema Rudnom polju, no na putu do prijevoja malo nas je oprala kišica, koja je nasreću brzo stala te smo malo osvježeni i dalje silazili prema početnoj točci. Za razliku od prethodnog dana srećemo vrlo malo ljudi jer ipak je srijeda, radni dan, što potvrđuje odličnu odluku našeg vodiča da je bolje bilo ići na vrh usred tjedna. Dolaskom do kombija skidamo teške ruksake i gojzerice te uživamo u odlično provedenom planinarenju. Još kratko se družimo pri povratku kući i potvrđujemo da smo složna ekipa koja je spremna i neki drugi put ići na izlet u istoj postavi u osvajanje planinarskih vrhova.
